Kako smo u HDS-u došli do toga da minimalna plaća može biti 4.000 kuna? Odgovor na to pitanje je jednostavan. Minimalac u 2017. je bio 2620,80 kuna, mirovinsko osiguranje 655,20 kuna. To daje 3.276 kuna brutto troška poslodavcu. No, to nije sve, na tu plaću ide još 17,2%, odnosno ukupni trošak poslodavca iznosi 3.839,47 kuna. Do 4.000 je ostalo tek 160 kuna.
Dakle, da ponovimo, već danas poslodavac za netto plaću od 2.620,80 kuna ima ukupni trošak od 3.839,47 kuna. To znači da bi do plaće od 4.000 kune poslodavac morao dati manje od 5% dodatno da bi njegov djelatnik imao plaću veću za gotovo 60%.
Istovremeno, uplatu u mirovinski fond trebala bi izvršiti Država za svakog pojedinog djelatnika i to iz onog dijela povećanja proračuna koji će nastati iz potrošnje uzrokovane – istim povećanjem plaća.
Naime, sindikalna košarica iz kolovoza 2011. godine (više se ne izračunava) iznosi 6.693 kune za četveročlanu obitelj. Dakle, s dvije minimalne neto plaće koje sada vrijede ne može se živjeti u RH.
Dobronamjerni promatrač će reći: da, ali to je bilo 2011. A mi možemo dobronamjernom promatraču reći: dragi promatraču, režije i svi ostali troškovi sigurno nisu pali u odnosu na 2011. godinu, dapače, rasli su.
Zbog toga nam ljudi i odlaze iz Države, jer ne mogu živjeti od svog rada u RH. Odlaze gdje im je bolje, odlaze gdje njihovi nameti na plaću nisu toliko visoki.
Čak i s 4.000 kuna i dvije takve plaće jedva će preživjeti. Dakle, moraju trošiti, a onda im Država uzme 25% PDV-a na potrošeno. Iz tih sredstava se ljudima koji imaju minimalnu plaću treba dati u mirovinski fond.
Ok, hajde da vidimo koliko takvih u RH ima?
Takvih s minimalnom plaćom ima oko 90.000.
Do 4.000 kuna plaće ima ukupan broj od 334.619 ljudi (podatak zaključno s 2016. godinom). Pogledamo li broj blokiranih osoba u RH vidjeti ćemo da se taj broj podudara s brojem ljudi koji imaju minimalnu plaću ili plaću do 4.000 kuna.
E, a sad da se pozabavimo mirovinskim i zdravstvenim osiguranjem koje bi trebalo trpjeti zbog toga što iz ukupnog troška plaća neće biti uplaćivano u mirovinski i zdravstveni fond.
Uplate u mirovinski fond se mogu riješiti iz viška PDV-a koji će nastati uplatom utrošenih sredstava iz dodatnog dijela plaće koje zaposleni nisu do sada imali.
Naime, u ekonomskoj teoriji i praksi poznata je činjenica da ljudi, ako procijene da povišenje dohotka neće biti trajno, pokušaju uštedjeti, pogotovo ako su plaće više od onoga što moraju potrošiti da bi preživjeli. Ukoliko procijene da će taj dodatni, novi dohodak biti trajnog karaktera, ljudi će se opustiti, više će trošiti.
Nažalost, kod onih s minimalnom plaćom, koji jedva preživljavaju, svaki iznos će se morati utrošiti, a to znači porast potrošnje i PDV-a.
Ok, riješili smo mirovinski dio (ići će iz PDV-a), u teoriji čak će biti i više nego dovoljno za pokriti iznos uplata u mirovinski fond.
Istovremeno, nema većeg troška za poduzeća, nisu izgubili konkurentsku prednost (ako su je uopće imali) i imaju zadovoljnije djelatnike. Vjerujemo da će mnogi koji dobiju plaću veću za 60% ipak biti više motivirani za rad, tako da tih do 5% ulaganja za poduzeća neće biti kontraproduktivno niti loše. Naprotiv.
Ok, a onih 17,2% za Zdravstvo? Eh, proračun je posebna priča, dragi moj dobronamjerni promatraču.
Naime, primjera radi, naš proračun (RH) na stranici 393 (od 502), NN broj 124 od 13. prosinca 2017. krije razne zanimljive podatke, npr: Mirovine boraca NOR-a cca 195 milijuna kuna, mirovine pripadnika bivše JNA cca 270 milijuna kuna, mirovine domovinske vojske cca 53 milijuna kuna, mirovine bivših političkih zatvorenika cca 76 milijuna kuna i sl.
Također, na stranici 412 smo vidjeli budžetiran trošak administracije i upravljanja u Županijama od preko 295 milijuna kuna.
Ako govorimo o Zdravstvu, ukupni budžet od 9,6 milijardi kuna neće uzdrmati potencijalni trošak od cca 600 milijuna kuna, jer se u pasusu iznad može vidjeti gdje se taj iznos može uštedjeti.
Dakle, manjak sredstava se može pokriti ili iz iznosa koji će se dobiti dodatnom potrošnjom iz PDV-a (procjena ukupnog iznosa novog PDV-a iznosio bi cca 1,6 mlrd kuna) ili uštedama.
Gore su navedeni primjeri iz kojih se može uštedjeti (između ostalih stavki kojih nemamo mjesta pobrojati), no samu činjenicu da Država nije efikasna, treba koristiti kao početak za sve razgovore i pregovore oko državnih financija.
Republika Hrvatska ima 428 općina, 128 gradova i 21 Županiju, dakle, 577 samoupravnih jedinica ispod razine Centralne Države i to na 4,1 milijun stanovnika. Također, Republika Hrvatska osim toga ima 20 Ministarstava, 184 državne Agencije i ustanove (u kojima je zaposleno preko 21.000 ljudi), 13 Ureda Vlade, 5 središnjih državnih ureda, te 7 Državnih upravnih organizacija.
Možda treba razmisliti može li tih 4,1 milijun stanovnika plaćati tako veliki državni aparat.
Dobronamjerni promatrač može upitati: jeste li Vi u HDS-u sposobni izračunati kako napraviti reformu i za druga područja?
Da. Jesmo.
I zato glasujte za nas.