Politička akademija: Što je to neoliberalizam?

Kriza privatnih dugova 2008. niknula je u samo jednoj zemlji, SAD-u, i odande se proširila, pošto su američke banke nesigurna potraživanja hipotekarnih zajmova upakirale i rasprodale po cijelom svijetu. Ta je kriza izraz prihvaćanja prezaduženosti i pohlepe kao nečeg normalnog i, utoliko, ona je i antropološka i etička kriza

U minulom stoljeću, od Sarajevskog atentata do danas, Europom su prohujala tri liberalizma i tri totalitarizma, a hrvatskim zemljama dva od tri liberalizma te sva tri totalitarizma. Kad su prije četvrt stoljeća slobodarski berlinski građani srušili komunistički Zid, granulo je Proljeće narodâ i nije došlo ni do kakva „konca povijesti“, kako je to tvrdio Francis Fukuyama, a ni do nekog novog „sraza civilizacija“, kako je predviđao drugi žrec slavodobitnoga Zapada, Samuel Huntington. Nije došlo ipak ni do umiranja ideologija. One su i dalje tu, žive i prisutne. Dogodio se tada, zapravo, samo blag osvit nade u slobodu i demokraciju, koji je odmah obasjao ružno lice jedne pretenciozne ideologije i davno viđene, „mamonske“ idolatrije. Dugo se vremena naime držalo da je neoliberalizam ideologija in statu nascendi (u nastajanju), da bi se na koncu ipak shvatilo da je riječ o krajnjem obliku jedne od liberalnih ideologija.
Neoliberalizam je politička filozofija koja polazi od postavke da nije ni potrebno ni poželjno da javna vlast (država) intervenira u gospodarske i u društvene odnose. Na gospodarskom području ona polazi od poznate paradigme praoca ekonomskoga liberalizma, Adama Smitha, škotskoga profesora moralne filozofije, o „nevidljivoj ruci tržišta“ koja bi sama od sebe, ako je slobodna od državne intervencije, trebala savršeno voditi do ravnoteže ponude i potražnje, do pravedne cijene i profita, ukratko – do učinkovitosti i bogatstva društva. Na političkom i institucionalnom polju, neoliberalna ideologija zagovara „minimalnu državu“ i općenito rudimentarnu javnu vlast, kao i njima suprotstavljenu slobodu samoorganiziranja pojedinaca i interesnih skupina.
Ako trenutno zapostavimo činjenicu da liberalne ideje vuku korijen iz prirodne težnje čovjeka za slobodom (libertas), pa tako i iz kršćanske objave i kršćanskih vrijednosti, te krenemo od njezinih prosvjetiteljskih izvora, onda, kako ističe francuski filozof Philippe Nemo, možemo razlikovati tri razine, odnosno vrste liberalizma: prvo, liberalizam koji slobodi podređuje sve ostale vrijednosti, pa tako i napredak, a i brigu za svakog bližnjega. Toj, često elitističkoj, koncepciji „slobode zbog nje same i za nju samu“, bliski su bili različiti mislioci, od Cicerona, pa preko agnostikâ Tocquevillea i Montesquieua, do današnjih anarhistâ, s njihovim odbacivanjem „i Boga i gospodara“. Druga razina vidi u slobodi put, sredstvo i način napretka. Toj „sredstvovnoj“ viziji slobode bliski su filozofi utilitaristi, od Spencera do Hayeka, kao i „klasični“ i „neoklasični“ ekonomisti… To je ideja da sloboda služi, da je korisna napretku, ali napretku za većinu, pa zaboravlja i žrtvuje manjinu, „one koji ne mogu, koji nisu kadri pratiti ritam…“, ukratko najsiromašnije i najnezaštićenije. Takav liberalizam gleda na kršćanstvo i njegovu „ljubav prema bližnjima“ kao na primitivni i plemenski smisao za „blisko“, a ne želi vidjeti etičku dimenziju kršćanstva, njegovu evanđeosku caritas i sućut, pa i za udaljenog brata i sestru. Treća razina liberalizma jest ona koja od vrijednosne ideje slobode traži i očekuje više od evolucije i napretka „za njih same i zbog njih samih“. Ona traži da i sloboda i napredak vode i služe višim, duhovnim i etičkim vrijednostima i ciljevima, sve do kršćanske etike ljubavi prema bližnjima. U tom poimanju liberalizma nalazimo, među mnogima, i tenore kršćanstva, od sv. Tome Akvinskog do don Luigi Sturza, osnivača političkih struktura socijalnih kršćana. Tu razinu liberalizma zagovarao je još i filozof i književnik romantizma Benjamin Constant, kad je govorio da „sloboda uvijek traži građanina, a ponekad i junaka… i uz pomoć građanskih vrlina stvara junake i daje im snagu da budu i mučenici“.
Ideja slobode radi nje same, kao vrijednosti koja isključuje, pače žrtvuje sve druge vrijednosti, izražava se u političkom anarhizmu, ali i u suvremenoj socijalnoj anomiji – svijetu i društvu bez pravila, pa i javnoga, građanskog morala. Ona nema posebnoga gospodarskog izraza. Za razliku od toga, liberalizam kao izraz slobode koja služi evoluciji, odnosno ne samo intelektualnom nego i političkom i gospodarskom napretku, pretendira na to da sloboda omogućuje optimalnu korisnost – za većinu, premda ne i za sve. Pristalice te varijante liberalizma ustrajavaju na autonomiji pojedinca, a posebice na slobodi poduzetništva i trgovine, kao i na pravu apsolutnog vlasništva… ali i na paroli „snađi se sam“. Oni se načelno suprotstavljaju privilegijima i promiču ideju jednakosti, ali i ograničavanja države i njezine intervencije u gospodarsku, pa i u socijalnu sferu. Toj razini liberalizma središte je homo oeconomicus, proizvođač i potrošač, ali i pravo da se zadovoljstvu većine žrtvuje manjina, koja nije kadra nositi se s totalnom utakmicom, posebice gospodarskom. Pristalice te razine u tržištu vide ne samo moralnu vrijednost, jer služi kao mjesto razmjene dobara, dakle i za siromašne, nego i kao sredstvo pacifikacije ljudskih odnosa. Oni u nevidljivoj ruci tržišta, koja regulira odnos ponude i potražnje, vide savršenost, kao što su kasniji komunistički ideolozi vjerovali u savršeni plan. Za sljedbenike treće razine liberalizma, i sloboda i evolucija / napredak jesu vrijednosti, ali oni ne teže ni slobodi ni napretku radi njih samih, nego radi ostvarivanja viših, duhovnih ciljeva. Ta je razina u stanju razriješiti problem spojivosti kršćanstva s liberalizmom jer, ako se žele postići viši duhovni ciljevi i vrijednosti, onda se mora prihvatiti i vrijednost slobode i ideja napretka. Kršćaninu ne treba sloboda u istom smislu kako ju promiče anarhist, ili utilitarist i njegov homo oeconomicus, nego on slobodu treba još potpunije, jer bez nje nije kadar ljubav pretvoriti u djela. Zato ima pravo filozof Philippe Nemo kad drži da „kršćanin teži i Istinitom i Lijepom – samo u cilju Dobra“. Kršćanin bi se trebao osjećati lijepo i bratski sa svim sirotama, ali ne zastati na tom psihologiziranju ljubavi prema bližnjemu, jer ljubav nije tek osjećaj bliskosti i sućuti, ona je teološka vrijednost.
Ono što danas nazivamo neoliberalizmom želi se predstaviti kao nova, suvremena varijanta liberalizma druge razine, tj. slobode radi evolucije i napretka. No taj je neoliberalizam pošao dalje od te, naizgled prirodne, sheme i postao je dogmom. On pretendira na savršenost tržišne samoregulacije, a od rušenja Berlinskog zida i na svojevrsni „konac Povijesti“ u stilu „mi smo tu, zauvijek, i bez ikakve moguće konkurencije“.

Neoliberalizam i suvremene krize
 

Neoliberalni ekonomsko-politički koncept nastao je kao prešutni dogovor dviju međunarodnih financijskih institucija – Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke (i drugih sličnih ustanova), ali još navlastito Riznice SAD-a, države koja je najvažniji dioničar tih dviju Bretton-Woodskih institucija. Bio je to uniformni odgovor neoliberalnih institucija na krize koje su zaredale, najprije u Indokini, pa u Latinskoj Americi te u Rusiji, u dvama posljednjim desetljećima prošlog stoljeća, a zatim je proširen i na tzv. tranzicijske zemlje. Navedene ustanove uvjetovale su svoju pomoć državama u gospodarskim i financijskim teškoćama ne samo zahtjevom da ostvare makroekonomsku stabilnost: proračuna, valute, dûga i trgovine… nego su uz te strukturne reforme promicale još i neoliberalnu dogmu da tržište može samo sobom učinkovito, pače savršeno upravljati. Zato se u praksi Washingtonski konsenzus sveo na zahtjeve državama u teškoćama, uključujući i tranzicijske države, da svoju intervenciju na tržištu svedu na najmanju moguću mjeru, da ne bi smanjivale djelotvornost nepogrešive „nevidljive ruke tržišta“ i to po ovom jednostavnom receptu:
Privatizirati javna poduzeća, kao što su željeznice, energetske tvrtke i zračni prijevoznici, i otvoriti konkurenciji javne usluge, sa svrhom smanjenja poreza i javnih dažbina, a sve s apriornom dogmom da je „država loš gospodarstvenik“.
Deregulirati, tj. ukidati pravne norme, pa i one koje se odnose, primjerice, na sigurnost prometa, kad one sputavaju pojedine gospodarske dionike, premda su te norme služile da unesu reda i sigurnosti u gospodarske djelatnosti, ali i da štite prava radnika te prirodni i ljudski okoliš.
Liberalizirati područje razmjene, odnosno trgovine roba i usluga, kao i kretanja kapitala, bez obzira na rizike nepravedne trgovine te nestalnoga, virtualnog i spekulativnog kapitala.
Ovakav diktat međunarodnih financijskih institucija i vodeće svjetske sile i gospodarstva ne bi bio ni zamisliv ni moguć da mu nisu otvorili vrata državnici koji su ga mogli nametnuti urbi et orbi. Evo dakle izjava koje bitno karakteriziraju s jedne strane uklanjanje Države i Politike s mjesta zaštitnika javnog interesa i zajedničkog dobra, a s druge strane promoviranje individualizma i egoizma. U nastupnom govoru početkom 1981. novoizabrani američki predsjednik Ronald Reagan izjavio je: „U sadašnjoj krizi Vlada nije rješenje za naše probleme, Vlada je ta koja je problem“. S druge strane, njegova britanska kolegica, Margaret Thatcher, koja je stupila na vlast godinu prije Reagana, iznijela je svoj individualistički credo nešto kasnije, u jednom intervjuu, i to ovim riječima: „Društvo? Takvo što ne postoji! Postoje samo pojedini muškarci i žene, postoje i obitelji“. Na tim je osnovama nastajalo neoliberalno jednoumlje i tsunami što je protutnjao svijetom zahvativši i sve tranzicijske zemlje, pa i Hrvatsku, s formulom, opet Margaret Thatcher: TINA – There is no alternative (/našem sustavu/ nema alternative). To jednoumlje podarilo je prvenstvo privatnim i skupnim probicima nad javnim interesom i nad općim dobrom, a to znači gospodarstva i kapitala nad Državom i Politikom; pednost pojedincu, proizvođaču i potrošaču, nad integralnom osobom; kao i dereguliranim financijama – nad ekonomijom i nad državom, jer je sve postalo robom, pa i sâm novac, kako stvarni tako i virtualni.

Od krize privatnih do krize javnih dugova
 

Kriza privatnih dugova 2007/08. niknula je u samo jednoj zemlji, SAD-u, i odande se proširila, pošto su američke banke nesigurna potraživanja hipotekarnih zajmova upakirale i rasprodale po cijelom svijetu. Ta je kriza i izraz prihvaćanja prezaduženosti i pohlepe kao nečeg normalnog i, utoliko, ona je i antropološka i etička kriza. U svom ishodištu ova je kriza od bankarske postala financijska, zatim gospodarsko-socijalna, pa na koncu još i politička. U Hrvatskoj ona skriva strukturnu gospodarsku i financijsku krizu, a u svijetu onu okoliša i klimatskih promjena te posebice krizu vode i hrane. Do ove višestrane krize došlo je zbog prevlasti novoga, kockarskog, kasino-kapitalizma, koji je u uvjetima deregulacije i lakog novca nametnuo hazarderske rizike i prekomjerno zaduživanje kao normalu; kao i zbog prekomjerne potrošnje i uništavanja neobnovljivih dobara, sirovina i energenata, ali i zbog ugrožavanja stvorenoga. I tad uskaču države kao najviše instance javnoga povjerenja pa tisućama milijarda dolara javnoga novca otkupljuju nesigurna privatna potraživanja i spašavaju privatne banke i privatna poduzeća; te stvaraju javne fondove poticaja privatnom gospodarstvu.
Ukratko, oni isti neoliberali, koji su još jučer zahtijevali da se država i politika ne miješaju u ekonomiju, zavapili su za njihovom pomoći i dogodile su se najveće intervencije države u gospodarstvu od Velikog sloma s konca 30-ih godina minulog stoljeća, koje se procjenjuju, samo za prvi val pomoći države, na oko 4.000 milijarde dolara. Dolazi dakle do javnog hold-up-a, tj. do socijalizacije gubitaka, do transfera privatne neodgovornosti i pogrešaka na cijelu zajednicu, kao i do siromašenja zajednice i naraštaja koji dolaze. Danas više nije upitno to da su privatne banke i tvrtke upravo s tom pomoći i računale i to je onaj pravi „moralni rizik“ koji neoliberali pripisuju radnicima, kad neki od njih zlorabe socijalu, ili siromašnima koji dižu zajam za stan, a nisu kadri vraćati ga. Jer velike banke i osiguravajuća društva bili su ti koji su išli s logikom mi smo toliko veliki i značajni, da ne smijete pustiti da propadnemo (too big to fail). Intervencije država znatno su povećale javni dug i on prekomjerno zadužuje sadašnju generaciju i generacije koje dolaze, pa se i s tog razloga nije moglo izbjeći da 2011. ne dođe do krize javnih dugova.
Do njih je došlo ne samo zbog spašavanja banaka, osiguravajućih društava i poduzeća, nego i zbog opće prezaduženosti država, do koje pak dolazi još i zbog mentaliteta kratkoročnosti političara, koje je opijala logika laka novca i nebriga za vrijeme poslije njihova mandata. U svijetu su te krize izazvale najprije snažnu recesiju, a zatim su potaknule na nove oblike međunarodnoga financijskog upravljanja kroz koordinaciju G-20, kao i na snaženje MMF-a i drugih institucija koje se bave javnim dugovima. U Europskoj Uniji pak kriza je potaknula na znatnu financijsku solidarnost s perifernim državama članicama – Grčkom, Portugalom, Španjolskom, Irskom; na stvaranje novih fondova za pomoć državama i za zapošljavanje, posebice mladih; na otkup državnih obveznica i dugova; na strožu kontrolu nad bankama, da ne bi postale too big to fail; ali i na održavanje imperativa da EU ostane „socijalno tržišno gospodarstvo“.
Recesija je prestala u SAD-u još koncem 2009, pa zatim u Europi koncem 2012, s predviđanjem „rasta na W“ (gore-dolje). No razina zaposlenosti od prije krize nije dosegnuta i izlazak iz krize gotovo je svugdje rezultirao gubitkom radnih mjesta u usporedbi s vremenom prije krize i nižom stopom rasta gospodarstava. Rast BDP-a mora naime biti 3–4 posto godišnje, a da ne bude porasta nezaposlenosti. A kako od krize pobornici neoliberalizma zagovaraju fleksibilnost politike zapošljavanja – što u biti znači prije svega lakoću otpuštanja zaposlenika – trajna zaposlenost postaje sve rjeđa, a siromaštvo se javlja i među onima koji imaju posao.
Spori izlazak iz recesije otvorio je i četvrti stadij krize te je ona postala još i politička, što se posebno pokazalo u Grčkoj, ali i u više drugih zemalja članica EU, gdje je proračunski deficit zahtijevao snažno „stezanje remena“. S druge strane, mjehur od sapunice nekretnina u Irskoj i Španjolskoj rezultirao je snažnom nezaposlenošću – od 20 posto i više, posebice mladih i obrazovanih. Krizno stanje i mjere spašavanja utječu na smanjenje domaćih socijalnih mjera i programa; na smanjenje pomoći i izravnih ulaganja u nerazvijenije zemlje; a sve pred stalno rastućim potrebama za borbu protiv klimatskih promjena, koja se odgađa, a time se potrebe za financiranjem borbe protiv ovih promjena samo povećavaju.

Uzroci krize

Uzroci krize nisu samo antropološki i etički, oni su tehnički i stručni, ideološki i politički. Nestalo je organiziranog tržišta jer se s deregulacijom od 80-ih godina prošlog stoljeća naglo odustajalo od pravila opreza i razboritog rizika. Tako je nastao shadow banking system, koji nobelovac-ekonomist Krugmann naziva „fantomskim sustavom institucija koje funkcioniraju kao investicijske banke… ali su ustrojene tako da izbjegnu regulaciju“. Taj često virtualan kockarski sustav financijskih institucija i fondova vrti oko 10.000 milijarda dolara, odnosno isto koliko i klasični, stvarni bankarski sustav. Nestalo je transparentnosti tržišta i postalo je bjelodano da nema „nevidljive ruke tržišta“ jednostavno zato što je informacija na tržištu nesavršena, tj. djelomična, pa i lažna, a paketi i kokteli su zamračeni, posebice kod netransparentnih tzv. deriviranih proizvoda, koji su ostali izvan nadzora središnjih banaka i državnih riznica. Te „proizvode“ milijarder Warren Buffet naziva „financijskim oružjem za masovno uništavanje“. Nerazvidnost tržišta povećale su i agencije za ocjenu rizika, koje istovremeno i savjetuju i ocjenjuju, a plaćaju ih – oni koje one procjenjuju, što je očit sukob interesa. Nestalo je i industrijskog – menadžerskog – kapitalizma i obiteljskih poduzeća. Pojavio se novi oblik „superkapitalizma“, kako ga naziva posljednji Clintonov ministar rada Robert Reich, s tisućama malih dioničara i snažnim, bogato plaćenim upravama, dok svim tim novim oblikom kapitalizma u velikoj mjeri upravlja financijalizirana kasino-ekonomija i osobito spekulativni kapital. Nestalo je i razboritosti i umjerenosti, pa se prihvaća preuzimanje najvećeg rizika, što „legitimira pravo“ na najveći profit (15–25 posto) i na pohlepu, na skandalozne plaće, na stock-options (opcije menadžera na buduće dionice), na milijunske bonuse i otpremnine menadžera. A sve se to zbiva uz dugogodišnje opadanje nižih plaća: u 30 godina (1976–2004), one padaju sa 77–78 posto BDP-a na 67 posto, usprkos povećanoj produktivnosti rada, što izaziva siromašenje srednje klase koja je stup svakoga suvremenog društva. Nejednakost je povećana i zato što su od 1970. kroz tzv. deregulaciju ukidane i institucije nadzora i arbitriranja (između različitih interesa), ali i sve češćom anomijom, tj. ukidanjem pravila i zakona koji su ograničavali nejednakost. I ne samo to, nego je s povećanjem nejednakosti povećano i nepovjerenje među ljudima, i to navlastito kod nas, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, gdje je međusobno povjerenje znatno niže od svih tranzicijskih država. Nestalo je i novca kao protuvrijednosti proizvedenih roba i pruženih usluga. Novac je postao potpuno osamostaljena roba. Nestalo je i štednje, što je jedan od izvornih uzroka krize, posebice u SAD-u, ali ne u Europi, ni u Aziji. Potrošnja iznad mogućnosti i prekomjerna zaduženost postale su pravilom. Tako je ukupna zaduženost SAD-a u prosincu 2010. iznosila 14.000 milijarda dolara, što čini 97 posto vrijednosti godišnjeg BDP-a, a od toga 2/3 bio je javni dug. Istodobno ukupna zaduženost država EU-27 iznosila je 80 posto BDP, a Hrvatske 102 posto. Zaduženost domaćinstva u SAD-u iznosila je 130 posto godišnjih prihoda, dok je u EU oko bila oko 80 posto. I, na koncu, investicije i rast, ali što je još gore i potrošnja – i javna i privatna – u posljednjih dvadesetak godina financiraju se sve više iz zajmova, a sve manje iz vlastite štednje, a što znači neodgovorno zaduživanje budućih naraštaja.

Ideološki i politički uzroci

Neoliberalizam je doveo do kapitulacije politike i Države pred ekonomijom, a Države i ekonomije pred financijama. I desne i lijeve stranke i opcije kapitulirale su pred „jedino mogućom, uspješnom ekonomijom u nepovratnom kontekstu globalizacije“, sve po ultraliberalnoj formuli Margaret Thatcher: TINA. U tom su se smislu javni interes i zajedničko dobro povukli pred privatnim probitcima, a porezni udar obrušio se na rad, a ne na kapital. U mnogim razvijenim zemljama došlo je do postupne privatizacije temeljnih služba javne jednakosti, zdravstva i školstva. Rezultat takva jednoumlja nestajanje je ekonomske i socijalne kohezije mnogih razvijenih društava, egzodus mladih i besperspektivnost starijih.
Neoliberalni kapitalizam i tržišni fundamentalizam temelje se na vrlo siromašnoj, redukcionističkoj antropologiji, koja osobu svodi na individuu: na racionalnog račundžiju i zainteresiranog egoista, uz to još samo proizvođača i još više potrošača, posebice potrošača „nove robe“, novca i poželjnoga ropskog dužnika. Taj novi oblik kapitalizma ne želi u čovjeku vidjeti integralnu osobu – obdarenu razumom, slobodnom voljom i moralnim zakonom – i solidarnog, zauzetog građanina. Ovdje se valja prisjetiti da je u sličnim okolnostima krize, nakon Velikog sloma, 1936. Franklin D. Roosevelt ustvrdio: „Uvijek smo znali da je bešćutni egoizam moralno loš; sad znamo da je i ekonomski loš.“ Podsjetimo na koncu da je demokracija uvijek počivala na odnosu povjerenja, a za „30 zlatnih godina“ razboritog kapitalizma (1950–80) još i na socijalnoj „državi blagostanja“. Danas je predstavnička demokracija u krizi jer neoliberalni etički relativizam i individualizam čine da slabi jednodušnost oko zajedničkih vrijednosti. Javnog interesa i zajedničkog dobra.
Sve je jasnije da svijet i Europa, a još više Hrvatska i Bosna i Hercegovina, ne mogu nastaviti ovim opasnim putovima neoliberalne anomije i nihilizma. Iz ove krize neće biti moguće izići, ako se ponovno ne uspostavi sustav vrijednosti, tj. ako se ne rehabilitira Politika i Država i ne povrati se njihov primat kao jedinih legitimnih zaštitnika i promicatelja javnog interesa i općeg dobra. Neće se dogoditi izlazak iz krize ni ako se ne vrati red u ekonomiju i u tržište razboritim pravilima, potrebna za zaštitu od kriza i za solidarnost prema najslabijima: ako se ne povrate financije u ulogu servisa ekonomije, građana i javnih zajednica; ako se ne vrati ideja vizije za društvo i poštivanje dugotrajnosti; ako se ne moralizira svijest o okolišu, kao i o nužnosti očuvanja Stvorenoga, kao osnovi međunaraštajne solidarnosti; i, na koncu, ako već naš naraštaj ne promijeni načina življenja i ne okrene se novom, umjerenijem načinu ophođenje s prirodnim i ljudskim okolišem. Jasno je da te potrebe postavljaju i brojna pitanja, pače dvojbe, kao što su ove: je li i kako moguće moralizirati kapitalizam i financije, kad više ne postoji građanska suglasnost oko vrijednosti; je li gotovo s političkim i ekonomskim jednoumljem (TINA) i s pričom o „minimalnoj Državi“ i o „nevidljivoj ruci“ tržišta; i nije li potrebno ekološko i socijalno obraćenje već ovog naraštaja? I, na koncu ovog površnog prikaza nekih od aspekata i manifestacija neoliberalizma, valja se prisjetiti da je Politika briga i rad za Polis / Zajednicu, a za kršćane još i διακονία, tj. služenje; da je ekonomija spoj riječi οικία – kuća zajednička – i νόμος – pravilo / zakon; kao i to da nam valja početi drukčije razmišljati i razboritije živjeti. A ništa od toga neće biti izvedivo ako ne budemo razvijali participativne i subsidijarne oblike demokracije, ako ne budemo gradili nove uzajamnosti i ako se ne okrenemo trećoj razini liberalizma, koja je jedina spojiva s univerzalnim vrijednostima – baštinik kojih je i naš hrvatski narod – kao i potrebama našega vremena te svijeta koji trebamo ostaviti djeci i unucima.

Vijenac 545/MH
 

Odgovori

Hrvatska Demokršćanska Stranka koristi kolačiće da bi osigurali prilagođeno i bolje iskustvo korištenja web stranice.​ Više o pravilima o kolačićima pročitajte ovdje.

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close