“Grijeh se oprašta, ali korupcija se ne može oprostiti. Ona mora biti izliječena.” To je glavna misao eseja ‘‘Korupcija – zlo našeg vremena”, pape Franje (Jorge Mario Bergoglio DI) kojeg je napisao 1991. godine dok je bio kardinal u Buenos Airesu.
U oštroumnoj analizi uzroka korupcije papa Franjo kaže da je korumpiran čovjek izgradio samopoštovanje na prevarantskom tipu ponašanja. To je čovjek koji prolazi kroz život nepoštenim prečacima po cijenu vlastitoga i tuđega dostojanstva. Lice korumpirana čovjeka nalikuje svetačkom. Prepoznajemo ga po tome što se ljuti i vrijeđa na svaku kritiku, te diskreditira osobu ili instituciju koja je upućuje. On čini sve kako bi uklonio svaki moralni autoritet koji ga može kritizirati, pribjegava sofizmu, obezvrjeđuje druge i napada uvredama one koji misle drukčije (usp. Iv 9, 34).
”Međutim, svaki oblik društvene korupcije nije ništa drugo doli posljedica korumpirana srca”, kaže papa i podsjeća na Isusovu izreku ”Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Mt 6,21; Mk 7,20-23). Korumpiran čovjek je rob svoje samodostatnosti koji ne percipira svoju korupciju. I stoga više no oproštena, korupcija mora biti izliječena. ”Da, korupcija vonja na trulež”, ošto će Franjo. Isprva se čini da je koruptivan čovjek oportunist, ali nije. To je čovjek koji je izgubio stid, druge osuđuje a mjera suda mu je laž. Grješnik se nada oprostu, ali korumpiran čovjek ne, jer misli da je trijumfirao. Upravo trijumfalizam rođen iz osjećaja sebe kao mjere svakog suda postaje plodno tlo za koruptivno ponašanje u upravljanju državom. Korumpiran čovjek ne poznaje bratstvo ili prijateljstvo već suučesništvo. Kada je takav čovjek na vlasti, uvijek će uključivati druge u vlastitu korupciju, unizit će ih do svoje mjere i učiniti ih suučesnicima vlastitoga izbora stila. I to u ambijentu koji se sam po sebi nameće za njegov trijumfalni stil, u ambijentu kruha i igara, s prividom zdravoga razuma u prosuđivanju stvari i prividom smisla provedivosti raznovrsnih opcija. Korupcija se konsolidira i samoopravdava. Nažalost, ona je odavno postala model društveno prihvatljivog ponašanja hrvatskih političara, bez obzira na stranačke boje i programe. Korupcija uspavljuje kolektivnu svijest, guši kritičku masu. Dovodi do mediokritetstva i mlakosti (duhovne korupcije), salonskog kršćanstva i religioznog konzumerizma. Korupcija je gora od grijeha, jer stvara ekonomiju isključivosti i nejednakosti.