“Odabrao sam vas, koji ste se u tim trenucima, punog srca borili za nešto što je ispravno, plemenito i lijepo. Za sebe, ali ne protiv drugoga, rekao je predsjednik Milanović na dodjeli odlikovanja”
Predsjednik Zoran Milanović dodijelio je na Pantovčaku odlikovanja sudionicima Hrvatskog proljeća za izniman doprinos neovisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske te izgradnji i napretku hrvatske države.
Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom odlikovani su Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Goran Dodig te posmrtno Jozo Ivičević Bakulić, Ljudevit Jonke, Ante Paradžik, Hrvoje Šošić, Marko Veselica i Vladimir Veselica.
– Na današnji dan prije 30 godina već je više stotina ljudi bilo privedeno – započeo je Milanović, ali Čičak ga je ispravio da nije prije 30 nego prije 50 godina.
– Na današnji dan prije 50 godina hapšenja su već bila započela i represija tadašnje države uzela je puno maha – nastavio je predsjednik istaknuvši kako su “hapšeni bili matičari, političari, studenti…”
– Od svih njih danas odlikovanih samo trojica su živi. S velikim zakašnjenjem, moram to reći, jer bile su okrugle godišnjice, neki ljudi su s pravom odlikovani, neki su zaboravljeni. Nažalost, ovaj moj današnji čin neće do kraja popraviti tu sliku jer opet su neki izostavljeni – rekao je dodavši kako na koncu, od svih prijedloga, on odlučuje koga odlikovati.
‘Odabrao sam vas koji ste se punog srca borili za nešto što je ispravno’
– I ta odluka se zaustavila na ovom malom broju dobrih ljudi. U ovom slučaju sudjelovalo je puno više ljudi, ali odabrao sam vas koji ste se u tim trenucima, manje ili više svjesni, a svijest je tu sporedna, ali prvenstveno punog srca borili za nešto što je ispravno, lijepo, plemenito, za sebe, ali ne protiv drugoga. Ne s mržnjom, nego sa zanosom i poletom. Povijesti vas i vaših obitelji su različite. Povijest je takva – valja, ljulja, huči, šumi, grmi, tutnji i na kraju kad se nevera i ti oblaci raziđu, s neke distance shvatimo što je dobro, a što zlo , što je naprosto obična ljudska slabost, koja je u tim godinama bila prisutna, kao i strah – rekao je predsjednik dodavši kako nema više ništa bitno za reći.
– Ako u ovih nekoliko rečenica nisam rekao ništa bitna, onda bolje da nisam govorio. Vama hvala i čast što ste u tim trenucima bili hrabri i što ste nakon svega ljudima koji nisu bili, najblaže rečeno, korektni prema vama i oprostili, prešli preko toga i nastavili živjeti normalno. Kažnjeni ste grubo, neki i brutalno – poručio je.
Sve u svemu, naglasio je, ovo je mali pokušaj i mali dug časti, znak pravde da se to ispravi.
– Ispravit se neće nikada. Ljudi žive dalje, i žrtve i oni koji su za to odgovorni, neću reći počinitelji i krvnici, tako daleko neću ići. Hrvatska država je na kraju, sad će 30 godina, stvorena i obranjena voljom, snagom, zanosom, hrabrošću malog broja dobrih ljudi. Tako i danas ovom malom broju dobrih ljudi, svjestan da izostavljam još neke, želim sve najbolje – poručio je prisutnima Milanović.
U ime odlikovanih obratio se Ivan Zvonimir Čičak.
– Zahvaljujem na ovom odličju jer ste time odlikovali ne samo nas nazočne i naše obitelji, nego sve one tisuće ljudi koji su ugrađeni u ovo odlikovanje. Nikada ne mogu svi biti zadovoljni, tri su bila reda odlikovanja, a kad bi se htjelo odlikovati sve osobe koje su zaslužne, predsjednički Ured trebao biti kovnica medalja, a to mu nije funkcija – istaknuo je zahvalivši Milanoviću što je barem simbolički odlikovao još njih trojicu preživjelih.
‘Mi smo napravili ono što su nam srca rekla, a onda je uslijedila represija’
– To nam je velika čast, neću reći obveza, jer je to vrijeme prošlo. Srećom. To je bilo vrijeme koje se ne može riječima opisati zato što je to bilo vrijeme zanosa jednog naroda. Nije to bio samo politički pokret, nego vrijeme zanosa jednog naroda koji se probudio ispod svih tih hipoteka koje su se nabacivale na leđa hrvatskog naroda kao genocidnog i kad je svaki izričaj hrvatstva bio strogo sankcioniran. Mi smo napravili ono što su nam srca rekla, a onda je uslijedila represija. Prvo su uhićeni studenti, a nakon nas skupina matičara… I stotine ljudi koji su stradale na terenu – istaknuo je upitavši što je uopće ostalo od hrvatskog sna.
– Kao i svakog sna ostala je realnost, san je emocionalno stanje, a emocije su najveći neprijatelj politike. Možda je zapravo naša sreća, ali i greška bila u tome što smo bili sanjari. I onda dolazi do diskontinuiteta osjećaja Hrvatskog proljeća devedesetih godina, kad kruta realnost oblikuje politiku ne na snovima nego na onome što svaka politika radi, i tad dolazi do dokaza o tome kako je taj naš pokret bio raznolik, heterogen, jer je svatko od nas u svom političkom uvjerenju otišao na svoju stranu – rekao je Čičak poručivši kako artikulirati nove politike nije za sanjare.
‘Smijali su nam se, a većina je proglašena izdajnicima jer su željeli demokraciju’
– Nama su se smijali, izrugivali su nas. Većina ovdje imena koja ste spomenuli često su u medijima bili proglašavani izdajnicima zato što nisu slijedili partitokraciju nego su željeli demokraciju. Mi smo taj svoj demokratski san pokušali artikulirati na drugačiji način. Riječ demokracija tada nije postojala već samo upravni socijalizam. O hrvatskoj državi moglo se govoriti samo kao o pokušaju proširivanja suvereniteta Hrvatske, što je ostvareno amandmanima na Ustav 1991. i 1994. – rekao je naglasivši kako su se tada borili za bolje gospodarske uvjete.
– To je bilo teško artikulirati, ali mi smo se koristili tada postojećim šiframa, floskulama, političkim žargonom koji je, tada u komunističkom svijetu, bio moguć. Naša najveća zabluda, gospodine predsjedniče, bila je što smo vjerovali da se komunizam može reformirati – prisjetio se Čičak.
Ne postoji dobar komunizam, dodao je.
– Ni hrvatski komunizam nije dobar. Ideje komunizma i fašizma su ideje zla, ne metafizičkog nego ovozemaljskog. U Domovinskom ratu na nas su nasrnuli oni koji su nosili u ime jugoslavenske narodne armije crvene zvijezde petokrake na kapama. Zato je meni sumanuto da danas netko, a tu se nas dvojica nećemo složiti, traži da se vrati ime Josipa Broza Tita i to baš na 50. godišnjicu kad je on satrao hrvatski narod i kad je počela poznata hrvatska šutnja. Ja to moram reći, ja se s time nikad neću složiti, ali ako narod to želi, pravo budi. No, ako mi budemo željeli danas provoditi ideje koje smo onda imali, ideje koje su artikulirane u dokumentima europskih institucija, onda ćemo morati voditi računa o distanci podjednako prema oba dva zla – istaknuo je naglasivši kako nikada više ne bi smjelo biti zla u hrvatskoj politici.
– Što više tolerancije, demokracije, što više različitih buketa ruža, raznobojnih… Neka bude radost ili ono što bi rekao kao geslo onoga što je počelo već ’65. pokojni Vlatko Pavletić, neka bude živost. Želim da ponovno u Hrvatskoj bude živost koju, između ostalog, i vi artikulirate neobičnim izjavama. To je živost i na to moramo naviknuti. Živjela sloboda – zaključio je.
Članak preuzet sa: 24sata.hr