Prof.dr.sc. Goran Dodig na političku scenu stupio je kao Proljećar davne 1971. godine, u Saboru je već treći mandat, a na lokalne izbore njegova Hrvatska demokršćanska stranka izašla je u koaliciji s Hrvatskom seljačkom strankom Stjepan Radić i Strankom umirovljenika.
Na ove lokalne izbore idete u koaliciji s HSS Stjepan Radić i umirovljenicima. Kako je izbor pao na njih?
Bila je to igra sudbine. To su naprosto ljudi koji su mogli biti s nama na listi. Na početku je bilo govora da ćemo ići sa Suverenistima, ali to nije jednostavno išlo s nama, s HDS-om. Za mene je od izuzetne važnosti da ljudi u politici ne govore gluposti, što je danas vrlo često. Političari trebaju biti realni i usmjeriti se na konkretne probleme i njihova rješenja, a ne na obećanja koja ne mogu ispuniti.
Evo, naprimjer, kada su svi smatrali da trebaju što više govoriti o sebi, ja sam smatrao da trebamo govoriti što možemo konkretno napraviti u lokalnoj politici. Govorio sam o osam načela u politici, a tu je prvenstveno povjerenje koje je suština politike. Političari stalno govore kako ćemo dobiti više novaca od Europske unije, da ćemo od tih novaca napraviti ceste, napraviti parkirališta i mnoge druge stvari, a pitanje je hoćemo li to uopće moći. To je suština, nema obećanja bez pokrića, jer onda nema ni povjerenja.
Kada sam govorio o obnovi demografije postavio sam pitanje kako ćemo obnoviti demografiju kada žene više neće rađati.
Pa dobro, ima kršćanskih obitelji koje imaju i po desetero djece
A koliko ih ima?
Nema ih puno, ali danas ima sve više kršćana koji se odlučuju imati djece koliko im Bog da.
Nema velikih kršćana. Nema ih. Deklariraju se, ali gdje su nam oni pravi, praktični vjernici? Oni koji zaista žive vjeru.
Kada sam govorio o načelu zdravstva, rekao sam da svaki čovjek treba imati isto pravo na zdravstvenu zaštitu. I to, da oni koji su najdalje od središta naše županije imaju iste mogućnosti i prava zdravstvene zaštite kao i onaj koji je najbliže. To se mora, o tome se mora voditi računa. A mi ćemo stalno investirati milijune u nešto drugo.
Ako ćete vi dobiti novac, to može biti dobro, ali to nema budućnosti. Nije sve u EU fondovima, pitanje je što možemo i sami napraviti. Tu je budućnost.
A što možemo bez EU fondova?
Moramo biti sposobni i sami graditi ceste, mostove, otvarati radna mjesta, domove zdravlja…
U pravu ste, kandidati se danas razbacuju obećanjima, pa i ovima iz EU fondova, a zapravo nitko od njih ne zna na što dolazi, što ih čeka u blagajni.
Upravo o tome govorim. Govoriti u politici treba o onome što možeš učiniti, a ne davati prazna obećanja samo da osvojiš mandate. Narod ne voli obećanja bez pokrića, obećanja koja neće biti ispunjena.
Kroz koaliciju s ove dvije stranke pokrili ste i tradicionalne kršćanske vrijednosti i probleme umirovljenika i domoljublje?
Domoljublje je fikcija. Domoljublja je danas premalo u Hrvatskoj.
Kako bi u biti definirali domoljublje?
Ljubav. Ljubav prema domovini. Takva ljubav se ne može izmjeriti, nitko ne može izmjeriti koliko tko voli Hrvatsku ili ne. Domoljublje nije uz figu u džepu i razmišljanje što ću ja dobiti od svoje države, od Županije, od Grada. Ljudi danas ne žele raditi, a žele zaraditi. I žele se zabavljati. A to se ne može. I kod nas je činjenica da svake godine nestane jedan mali grad zbog iseljavanja mladih, ali i onih starijih. To se ne smije događati.
Sjetimo se kada su naši ljudi u vrijeme Jugoslavije odlazili van raditi. Oni su sagradili kuće, vratili se, ali njihova djeca nisu i neće se nikada vratiti. I tu smo jako puno izgubili.
Ista je stvar i s našim otocima i Dalmatinskom Zagorom. Koliko je ljudi ostalo na otocima? To je tragedija. Ljudi žele živjeti u gradovima, s otoka i iz ruralnih sredina ljudi bježe u gradove. Mi moramo stvoriti uvjete za život i na otocima i u malim selima. Moramo tu investirati i omogućiti ljudima da mogu imati radno mjesto u blizini mjesta gdje žive, svog sela, da im djeca imaju školu, da imaju liječnika, poštu, prijevoz… Stvoriti im uvjete za dobar život i ljudi će se vraćati.
Demokršćanstvo je temeljni problem u Hrvatskoj. Nema više demokršćanstva niti u Europskoj uniji. I to će nas koštati.
Svojedobno sam izrekao jednu rečenicu: “Sačuvaj nas Bože nerada, nemira i mržnje.
Je li hrvatsko prokletstvo i korupcija?
Korupcija nije tako veliki problem, može se riješiti. Ako netko za nekog zna da je korumpiran onda daj ga prijavi. Ali, kaži istinu i daj dokaze za to i korupcija će se lako riješiti.
Što se najbrže i najrealnije može promijeniti u Splitsko-dalmatinskoj županiji?
Prvo treba reći da se promijenila struktura ljudi u našoj županiji. Ima puno ljudi koji su došli iz BiH. I dobro su došli. Ali, pokazali su da ne vole baš puno ovaj kraj i ove ljude. Stvaraju isključivo međusobna prijateljstva, zapošljavaju jedni druge, nisu se asimilirali u kraj u koji su došli i među starosjedioce i mi smo i tu puno izgubili.
Trebamo shvatiti da je za nas strašno što je broj Hrvata u Hrvatskoj pao na ispod 4 milijuna i da trebamo raditi na tome. To treba biti na prvom mjestu. Danas ljudi mogu relativno dobro živjeti u Hrvatskoj, samo se i političari i općenito ljudi trebaju mijenjati.
Odmah na početku treba raditi na demografiji i na otvaranju radnih mjesta. Onda tek možemo graditi ceste i ostale popratne sadržaje. Što će nam ceste ako njima nema tko prolaziti.
Isto tako trebamo mijenjati zapošljavanje po političkoj podobnosti. To je strašno loše. Svaka nova vlast koja dođe zapošljava svoje, a oni od prije ostaju. Ono što treba promijeniti je Zakon o radu. Naime, kada se čovjek zaposli u državnoj instituciji nikada ga ne možeš izbaciti, bez obzira je li potreban ili ne i radi li dobro ili ne. Ali, kada se zaposli kod privatnika, onda može bilo kada dobiti otkaz. Taj dio se treba izjednačiti u Zakonu.
I na kraju, moram podsjetiti da je sada 50 godina od Hrvatskog proljeća. Vi ste tada završili i u zatvoru i prošli svakakvo šikaniranje i borili se da prehranite obitelj. Je li Vam danas žao ili ste ponosni na to razdoblje?
Naravno da sam ponosan. Bio sam tada u zatvoru, ali sam svejedno volio svoju državu. Danas više nije tako. Kada sam izašao iz zatvora trebalo se boriti da se preživi. Kada sam završio medicinu nisam mogao dobiti posao i sadio sam i prodavao salatu. A, onda sam radio kao liječnik u Prgometu, jer tamo nije nitko htio ići. Ja sam morao. Pa onda u Kaštelima. Prošao sam jako teške trenutke, ali nikada mi nije žao. I danas bih sve ponovio za svoju državu. Danas nedostaje puno više domoljublja.
Članak preuzet sa: cronika.hr